Prošlo je već tjedan dana od tog dana. Grobni kamen je puknuo, sinulo je nekakvo svjetlo, svi su popadali. Svi stražari su pobjegli. A onda je i tijelo nestalo. Žene se rekle da je Isus živ, da su ga vidjele, čak su i pričale s njime. Isto su rekli i Kleofa i njegov prijatelj koji su ga, kako su rekli, susreli na putu za Emaus i prepoznali ga u trenutku kada im je podijelio kruh.
I onda, uvečer tog istog dana, učenici su u strahu i sakriveni. Toma je nakratko izišao. Kada se vratio njegovi prijatelji, braća počeše ga uvjeravati da su ga i oni vidjeli. Da je stao između njih pokazao im ruke i bok i rekao “Mir vama!” i da ih je poslao da idu u svijet otpuštati grijehe i pronositi radost. No nije im mogao vjerovati. Kako da im vjeruje kada su svi pobjegli one večeri, a Petar ga je i zatajio, tri puta, baš kako mu je Isus i rekao. Rekao im je: “Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati.” (Iv 20,25b) I onda nakon osam dana, Isus opet dolazi, ali sada se obraća izravno Tomi: “Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran.” (Iv 25,27)
Isus je uskrsnuo, nije mu trebala nikakva propusnica kao nama danas (usp. vlč. A.Vukmanić Župa bl. A. Stepinca, Zagreb) , nije trebao dozvolu. Uskrs je svanuo tog davnog jutra pred skoro 2000 godina i od tada ništa više nije isto. Isus, novi Adam, sašao je nad pakao, sišao u podzemlje i oslobodio starog Adama. Otišao je do njega i pozvao ga po imenu. Onda po Uskrsuću ukazuje se prvo Mariji Magdaleni, pozivajući i nju po imenu, sada i Tomu zove i kaže mu “Toma, Toma, zašto si nevjeran?” i onda dodaje: “Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!”
Cijela Biblija puna je tog božjeg poziva gdje imenom poziva pojedince da mu vjeruju i činiti će velika djela. Činiti će naizgled nemoguće stvari. “Ako imadnete vjere koliko je zrno gorušičino te reknete ovoj gori: “Premjesti se odavde onamo”, premjestit će se” (Mt 17,20). A vjerujemo li mi doista da je Krist živ? Koliko vjerujemo. Da li me sadašnji trenutak muči i opterečuje? Zašto me muči kada je On pobijedio smrt. Ovaj život hod je prema vječnosti. Trebamo hodati uspravno i s pogledom upravljenim u Uskrslog Krista. On ne želi imati nas kao podanike, on želi da se naši pogledi susretnu. Želi i nama pokazati svoje ruke i bok i pozvati nas da mu budemo vjerni.
Imate li vjere za pomicanje gora? Nemojte doslovno tumačiti jer reče “ne iskušavaj Gospodina svoga”, no jeste li se ikada našli pred nekom naizgled nepremostivom zaprekom? Jeste li tada sjedili i plakali ili ste se okrenuli Gospodinu i u molitvi sa živom vjerom molili da vam On pomogne. Mnogo je situacija u kojima mi je Gospodin pomogao nakon molitve kada sam mu se obratio i zazvao ga. Ili je bolje reći odazvao se na njegov poziv, jer On je taj koji zove. Nisam li pomaknuo goru koja je stajala i opterećivala me. “Gledajte u Gospodina i razveselite se.” (Ps 34,6)
Isus Krist daje nam i danas svoj mir. Mir koji nije od ovoga svijeta. On daje mir našoj duši i srcu. Ali dajući nam mir daje nam i poslanje: “Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas.” To je poziv ne samo slijediti Ga, nego biti njegov apostol (grč. apostolos »poslanik«; apo »od« + stellein »slati«), svojim životom svjedočiti vjeru, radost i nadu koju imamo u Krist. Uzmite se kroz ovo uskrsno vrijeme Djela apostolska i čitajte svjedočanstva o životu prve kršćanske zajednice, prve Crkve. Odlučite se dublje živjeti svoj kršćanski poziv. Kao i mnogi drugi sveci koji su osjetili Božji poziv, dopustite si osluškivati Njegov poziv i koračati putem svetosti. Jer “svi smo na svetost pozvani”.
Na kraju mise svake mise svečenik kaže: “Idite u miru“. To nije samo znak da je misa gotova i da možemo ići mirno kućama. “Latinski glagol mittere od kojega dolazi riječ missa ne znači samo otpustiti nego i poslati.” (usp. dr. B.Mrakovčić). Poslani smo dakle živjeti i svjedočiti to poslanje.
fotografija : Thanti Nguyen on Unsplash